Mortal kombat

Današnja mala misao: narodnjaci su ustari klasik svih naroda; postojali su uvijek jer uvijek je bilo ljudi koji ne znaju pjevati!!! :-) :-)

Linkin Park su jedni od predvodnika rap-rock-metal glazbenog usmjerenja. Njihov debitanski album 'Hybrid Theory' prodan je 2001. godine u Americi u 10 milijuna kopija i postao najprodavaniji debitanski album svih vremena. Fanovi diljem svijeta su s nestrpljenjem čekali njihov drugi album i on je napokon objavljen 25. ožujka. 'Meteora' nastavlja uspjeh svog predhodinika. U svom prvom tjednu se prodao u preko 800 tisuća kopija i ušao direktno na prvo mjesto američke top liste. O tome kako je nastajao, za Otvoreni radio govore članovi grupe: vokalisti Mike Shinoda i Chester Bennington, DJ Joseph Hahn, gitarista Brad Delson, basista Phoenix i bubnjar Rob Bourdon.



L: Album je nastajao u 4 različite faze tijekom 18 mjeseci. Pjesme smo počeli pisati u autobusu tijekom turneje 2001. godine. Sam proces pisanja je za nas jedna sasvim normalna stvar jer mi ionako stalno pišemo nove pjesme i bilo bi nam čudno da ih odjednom više ne pišemo. No trebalo je proći određeno vrijeme u kojem smo izmjenjivali svoje ideje, surađivali jedni s drugima u stvaranju pjesama, dijelova pjesama. Na kraju su se sve te ideje pretvorile u 40 novih pjesama. Ta je brojka u pred produkciji smanjena na 20, prije nego što smo zaista ušli u studio. Tamo smo proveli nekoliko mjeseci i na kraju snimili 12 pjesama koje se sada nalaze na albumu.

Tko i kako piše glazbu?

L: Svi surađujemo. Svatko tko ima neku ideju, predlaže ju grupi. Uglavnom koristimo 'pro tool' na kompjuteru, na isti način na koji su ljudi ranije koristili trake. Prednost kompjutera je u tome što stalno možeš nešto mijenjati, okretati stvari naopako. Mi ne sjedimo zajedno u studiju i ne vježbamo svirati neku pjesmu. Kod nas je sve vrlo fleksibilno i svačije ideje dolaze u obzir, a one koje smo prihvatili se danas nalaze na albumu.

Kako dolazite do samplova koje koristite na kompjuterima?

L: Sami stvaramo svoje samplove. Više volimo tako raditi, nego da uzimamo samplove iz nekih tuđih pjesama. Naši samplovi proizlaze iz raznih ideja. To je teško, zato što ti nekada nešto dobro padne na pamet, zvoni ti u glavi, a ti ne znaš kako bi to pretvorio u zvuk. Zanimljiva je priča s pjesmom 'Somewhere I Belong'. Onaj dio koji se čuje na početku je zapravo u originalu bio odsviran na akustičnoj gitari. Chester nam je to odsvirao u autobusu na turneji i rekao je da mu se jako sviđa. No zvuk akustične gitare je za nas jako neobičan, tako da smo se morali s time poigrati na kompjuteru. Čak nam je palo na pamet da to odsviramo unatrag. Uglavnom, nakon silnog editiranja na kompjuteru, to se pretvorilo u taj čudni digitalni zvuk koji čujete na početku i koji uopće ne zvuči kao akustična gitara. Upravo takve stvari daju 'Meteori' jedan drugačiji ugođaj, jednu jedinstvenu osobnost. Vi znate da je to Linkin Park, no zbog takvih stvari ipak osjetite razliku.



Ukoliko ste bili toliko pedantni samo oko uvoda u pjesmu 'Somewhere I Belong', koliko vam je trebalo da ju završite?

L: Napisali smo 40 refrena za 'Somewhere I Belong'. Nisu to bile loše verzije, ali Brad je jednom došao u studio u momentu kada smo bili uvjereni da je to to, da je to refren koji ćemo napokon snimiti. No Brad nam je rekao: 'Možete vi to i bolje. Svaki puta kada ste ponovno napravili refren, on je bio bolji od predhodnog. Zašto mislite da ne može biti bolje i od ovoga?'. I tako smo zadnjeg dana, zadnjeg sata snimanja napravili refren za 'Somewhere I Belong'. Toj pjesmi je trebalo dvije godine da ju završimo.

I na kraju je ona završila kao vaš prvi singl. Zašto baš ona?

L: Mi ju zapravo nismo ni odabrali za prvi singl. Oko nas postoji tajno društvo ljudi iz izdavačke kuće koje je zaduženo za biranje singlova. Kako što vjerojatno već znate, mi smo jako pedantni oko svih stvari koje radimo i želimo biti uključeni u sve što ima veze s nama. Ovo je prvi puta da smo priznali da sve pjesme volimo jednako i da se ne možemo se odlučiti za prvi singl. Radili smo na albumu 18 mjeseci i proveli smo sa svakom od tih pjesama 18 mjeseci. Jednostavno nismo mogli odlučiti koja nam je od njih najdraža.

Koliko je elektronika bitna za stvaranje vaših pjesama?

L: Postoje različiti elementi koje pokušavamo spojiti prilikom stvaranja pjesama. To smo učinili i s albumom 'Hybrid Theory' i s albumom 'Reanimation', a posebno nam je bilo važno da to uspijemo i s 'Meteorom'. Potrudili smo se da svi ti elektronički elementi ne ostanu negdje zakopani, pa smo im prilikom snimanja i mixanja posvetili posebnu pažnju. Željeli smo biti sigurni da će se svi ti zvukovi zaista i čuti, da albumu zvuči trodimenzionalno i da unutra možete čuti stotine različitih stvari. Mislim da je to jako zanimjivo jer su to pjesme u kojima svaki puta kada ih slušate možete čuti neki novi zvuk, neki novi detalj koji smo unutra stavili.



Kako nastaju tekstovi?

L: Kod pisanja pjesama, tekstova ili melodije, nama je jedino važno da to na kraju bude dobra pjesma i da ti tekstovi nekome nešto znače. Ne samo nama, nego i drugim ljudima, i da u njima probude neke osjećaje. Upravo zbog toga jako lako i jako dobro surađujemo. Pristupamo tome vrlo iskreno i razmišljamo samo o tome kako će pjesma u konačnici najbolje zvučati. Ne razmišljamo o tome koliki će biti omjer repa i pjevanja, nego koje će riječi zvučati najiskrenije.

Tko je dao ime albumu 'Meteora'?

L: Bili smo na turneji u Europi i u autobusu smo našli turistički katalog i na njemu smo vidjeli to ime. U tom trenutku još nismo ni počeli s radom na novom albumu, no jako nam se svidjela ta velika epska slika. Radi se o povijesnom mjestu u Grčkoj, gdje je na velikim stijenama iznad vode smiješteno oko 10 ili 20 manastira. Palo nam je na pamet kako bi bilo dobro imati album koji prenosti tu istu sliku, tu istu bezvremenu ideju, osjećaj nečega što je veće od života. Kada je došlo vrijeme da damo ime novom albumu, svi smo se automatski složili oko tog imena.

Ovaj post posvećujem svom malo kanarincu koji je preminuo. To je bila najpametnija i najmilija ptica na svijetu. Najslađi mi je bio kada se svađao sa mnom i širio krila iz protesta(to je bilo bezobrazno-al nema veze, volim ga). Mi smo imali veliko povjerenje u njega i njegova vrata uvijek su bila otvorena;nikad nije bježao. No za sve postoji prvi put. Moj maleni otkrio je prozor i izletio van. Mi smo ga lovili preko 4 susjedna dvorišta da bi ga na kraju ulovila mačka(njoj se crno piše, usput). Uspjeli smo ga izvadit iz njenih usta no bilo je prekasno. Kičo je dobio unutarnje krvarenje i do jutra je već umro.


Njegova duša uvijek će biti među nama!

A Točkica(mačka) bolje nek se čuva!

Ovaj citat je za sve one koji nisu gledali ,a razmišlju da pogledaju taj film. Dobro razmislite!

"Drugu noć Rudi kaže da on ide bliže vukovima jer bolje gađa. Iako su prošlu noć toliko prdjeli da nijednog vuka nije bilo blizu. Bobi pristane. Onda se prisjeti-a da ubijemo i pojedemo ovcu, ima ih mnogo, možda prestanemo prdjeti?
I već u sljedećoj sceni Rudi upuca ne ovcu, nego jelena, pa se grle i ljube, onako naduti, sve lakši od sreće. Pih, Šutan i ja se cerekamo, mi bismo roknuli pet jelena, deset divljih svinja, 20 zečeva, 40 fazana i barem 80 vukova. Bio bi mir kao u švicarskim Alpama.
Rudi, visok i plav, nešto kao Šutan, jede pečenog jelena i priča:...Doma ga čeka cura..Kad se vrati, ženit će se... A Bobi, tamnije kose i puti, oniži i za naše pojmove preljepuškast, samo žvače i sluša...
Jedne večeri Rudi se slučajn napije lošeg viskija. I hladno je i ovce se stisle oko njih, ne čuju se ni vukovi, pa odluče ukinuti stražu i krenu svaki u svoj šator.
Ali Rudi je pijan pa se junači. On bi još malo ostao vani. I tako, ukoči se od studen usred noći. Kadli nekom srećom, probudi se Bobi, pogleda jesu li ovce na broju, a onaj magarac Rudi poplavio od studeni, drhti kao prut.
Bobi dovuče pothlađenog Rudija u svoj šator. Ogrne ga, zagrli, stisne i protrlja. I rudi zagrli njega, i stisne, i trlja, i nije se ni zagrijao kad susretnu im se pogledi. I tu jedan drugome pročitaju misli. Odjednom, ne vjerujem što vidim. Možda krivo vidim. Oni se pograbiše muški, žarko se ljube u šatorčiću, sve mi se pomiješalo, a oni se svukli pa se tako gologuzi hvataju, ludi od strasti. I stanu jedan drugg tesat, tako silovito da smo se Šutan i ja prepali za vlastiti život. Izbečili oči od nevjerice i razjapili čeljust. Ne samo što mi je bilo neugodno pred Šutanom, nego i pred samim sobom. I ne samo da su mi se od srama rumenjeli obrazi, nego mi se nekim čudom i dignuo. Blažena Djevice, ako tad nisam propao u zemlju, neću nikad.
Šutanu od užasa uletio gazirani mjehurić u dušnik, pa krklja, davi se, pantomimira da ga zviznem šakom po leđima. Odvalim iz sve snage, mjehurić pukne, a Šutan skoro svrši kad je opet prvi put udahnuo. Malo zakašlje, pljesne po čeljusti, opsuje i konstatira-ovo je guzaona, a ne kaubojski film.

NAVALIMO NA KOKIC

A Bobi i Rud piče sve u šesnaest, otkidaju zubima, lome ruke, dižu noge, to sve šprica, skiči, vrišti, dahće, urla. Peglaju se uzduž i poprijeko, gadno se češljaju, oči ispadaju, taru jezicima, grizu zubima, jauču, ovce bleje, vukovi zavijaju, ali briga njih, federi frcaju na sve strane, kako se samo ne umore.
Iz Šutana lipti znoj. Naiskap pije svoj sok, pa moj, a onda bez pardona i nekom dečku slijeva otme sok i popije. Dečko nešto zucne, a Šutan opali čvrgu, čulo se kao kad lopta naleti na kopačku, dečko se objema rukama primi za glavu. Ja poludim, šakom u Šutana. on stane, rukama gura nevidljivi teret, onda prekrije lice, nagne se prema dečku i kaže Sorry, stari.
Ajde, nekako je prošla i ta scena iako su se Bobi i Rudi i dalje onako pogledavali. Svašta sam do sada vidio na filmu, ali frajere da se tako praskaju-to ne. Svako dobro za neko zlo, iako sam mogao umrijeti i bez toga.
Tu navalimo na kokice da nam bude manje dosadno. A i krene neko nevrijeme. Pola stada propalo u klisusr, Šutana steglo oko srca, pola vuci priklali, to je bilo strašno, a treća polovica odlutala, to je tužno, ali naši kauboji ni da trepnu. Oni se fino vole, a stado krepava.

KAUBOJI NA DJELU

I baš naiđe scena u kojoj vlasnik stada skrivečki ulovi kauboje na djelu. Opet se dečki malo lickaju i pickaju, kad odjednom-FUJ! Ajme meni! Skoro me strefi kap! Kunem se! Šutan i ja smo slučajno u isto vrijeme gurnuli ruke u vrečicu i prsti nam se ispreplali! U prvi mah sam mislio da je u kokicama zmija ili pauk, pa sam čvrsto stisnuo da udavim neman, ali kada je Šutan uzvrati stiskom 10 puta jačim od mog, shvatio sam da su to njegovi prsti. Poskočim dao da me opekla struja, a Šutan trzne rukom i vrečica poleti visoko, a iz nje kokice frcaju na sve strane. Bila je to kap koja je prelil čašu.
Od same pomisli da se držimo za ručice skoro smo povratili. Srećom, pogledi su nam se sreli i pročitali smo si misli. Dodir je bio slučajan! Povračanje je suvišno, tek glasno podrignemo, šireći zadah po tortiljama u ljutom umaku.-"Tišina vi tamo, seljačine! iz publike
Šutan me zagrli i kaže-Prijatelju, ja više ne mogu. Dosta je bilo-idemo!"

Za ovaj film morate biti prilično sigurni u svoje seksualne sklonosti. Inače bi mogli doći do zanimljivih spoznaja...

Znate li što ja već dugo nisam radila?! Plesala!!! Ja obožavam plesati, a već nekoliko mjeseci nisam se pošteno isplesala vani. To je zabrinjavajuće. Najbolji provodi bili su mi kad sam izašla sa frendicama van i jednostavno se prepustila glazbi i uživala. Zato sam sad odlučila pustit si glazbu u sobi i obnovit svoje pokrete i izaći prvom prilikom van pokazat se svijetu. Mislim ipak, neću nekim klinkama koje, da prostite, ne znaju okrenut ni bok kupe moje pokrete(jer to sam vidjela prošlu subotu) i time ih blate. A ne!!! Ide seka pokazat balavurdiji kako to majstori rade!

Show me the nigger!



Zbog ovizelenih očiju i ja bih se izgubila rado!



I kažu da ja ne volim nogomet! Dobro, ne volim! al za ovog bi pretrčala 100 km!



Tko je proizveo ovaj slatkiš?! Ma nije važno, ionak bi ga smazala!



Skidajmo se do kraja! Pogotovo on!



Zbog tipova poput njega ja volim bezobrazluk!



I bit će toga još....

Znate, mnogo toga se moglo se dogodit u posljednja 24 sata. Meteor je mogao past na zemlju, svemirci su mogli istrijebit ljudski rod, neotkriveni vulkan mogao je proradit.... I ne bi vjerovali, to sve se i dogodilo, NA MENI(u prenesenom značenju). Naime, dobila sam vodene kozice! U 17-oj god. I samo molim Boga da posljedice ne budu kobne jer već sad ne mogu izdržati taj nepodnošljivi svrabež. A za to sve mogu biti zahvalna svojoj "dragoj" sestri. Mislim, kao klinku mama me slala u vrtić kad su svi imali tu boleštinu i ja je nisam dobila. I sada me zarazila vlastita krv(ne kažu bez veze da krv nije voda).
Al dobro, bar ne moram tjedan dana ići u školu. Ipak, i bolest nosi neke prednosti, koliko god bila neizdrživa.

Nemir je nezadovoljsto, a nezadovoljstvo je prvi korak k napretku. Pokažite mi sasvim zadovoljna čovjeka i pokazat ću vam neuspjeh.

Nikad nismo sretni; možemo se samo sjećati da smo to bili.

Orginalan pisac nije onaj koji nikoga ne oponaša nego onaj koga nitko ne može oponašati.

Samo glupi i mrtvi nikad ne mjenjaju svoje mišljenje.

Ako ti je slaba pamet, moraš imati zdrava leđa.

Čovjekov život se može podijeliti u tri razdoblja: "Moj tata je jači od tvog tate", "Ali tata, ne shvaćas ti to", "Moj tata je uvijek govorio...".

Čovjek se probija dok je mlad. Kasnije pazi da se mladi ne probijaju.

Čovjek je rođen da radi, da trpi i da se bori; tko tako ne čini, mora propasti.

Budalu ne treba tražiti, sama se javi.

Ako vašom glavom često prolaze pametne misli, to znači da se tamo i ne zadržavaju

Čovjek samo kad filozofira ne laže, jer kad filozofira on izmišlja.

Čovjekomrsci su pošteni; zato i jesu čovjekomrsci.

Boriti se za mir znači kao jebati se za nevinost!

Duhovitost je drskost koja je stekla obrazovanje.

Herojstvo je očajnički postupak uplašenog čovjeka.

Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka.

Čovjeka primaju u društvo prema odjeći koju nosi, a ispraćaju ga prema duhu kojeg je pokazao.

Rana koja se krije, sporo i teško zacjeljuje.

Posjeta uvijek čini zadovoljstvo - ako ne pri dolasku, onda pri odlasku.

Nije teško zaljubiti se. Teško je to reći.

Od svih muzičkih instrumenata najveći utjecaj na povijest kulture imala je zviždaljka. Policijska.

Najveća usluga koju jedan otac može učiniti djeci je da voli njihovu majku.

Ako novac doista ne donosi sreću, onda ga vratite.

Znate, u posljednjih mjesec-dva ja sam zapala u takvo neopisivo stanje da sam mislila da ću izludjeti. Sve oko mene činilo mi se beznačajno, jednolično, bezizlazno, jadno, očajno, iliti kako bi moja frendica rekla, morbidno.
Gledala sam oko sebe ljude i život inače, i nijedna od te dvije svari nisu mi se činile privlačnim. Osjećala sam se kao da sam se iznenada probudila i uvidjela kakav je svijet zapravo. Znate ono, živite puni ideala, entuzijazma, životne energije i onda odjednom sve to nestane. A na nestanak tih čimbenika najviše su utjecale neke sitnice koje vas inače ne bi ni okrznule, a sada su na neki način ubile vaš duh.
Ja sam se tako osjećala puna 2-4 mjeseca a onda odjednom kao da sam se probudila iz noćne more ali kao druga osoba. Ne znam da li se to toliko vidi izvana ali ja to vidim iznutra. Povratila mi se donekle prijašnja euforičnost, no ja znam da to nije kao prije. Ne mogu opisati taj osjećaj, jednostavno mislim da sam, može se reći, sazrela po brzom postupku.
Sad kad se prisjećam te faze, gledam na to kao dodatno iskustvo(koje više ne želim doživjet), i mislim da ju prolaze svi ljudi, tj.,razgovarala sam s više pojedinaca i svi su rekli da se tako osjećaju ponekad. Dobro, kod mene je to trajalo malo duže ali sad bar znam da nisam zbog toga čudakinja, već ljudsko biće.

Znate, ja nikog ne volim bezrazložno vrijeđat no ni ne šutim kad se vrijeđa mene, odnosno ono što ja slušam. Nisam neki fanatik za glazbom. Nek svatko sluša što ga volja, Ja osobno volim rock i metal, no to nikom ne namećem i ne raspravljam o tuđim ukusima. Al ono što zbilja ne podnosim je kad mi neki primitivac bez imalo mozga u glavi kaže kako je rock smeće a folk glazba umjetnost. Tad mi stvarno prikipi, jer očito je da navedena osoba o glazbi ne zna onoliko koliko je pod noktom. Narodnjake su slušali oni seljaci koji nisu imali doticaja sa razvijenim dijelom svijet pa su si sami morali smišljat pjesme. Tako su nastali korjeni današnjih narodnjaka koji su sad u izvedbi Cece i sličnih sponzoruša koje bez ikakvih glasovnih mogućnosti i napadne odjeće glume bosansko-hrvatsku Tinu Turner ili Dolly Parton. Naravno, bezuspješno. No dobro, ak ljudi žele dati novce kako bi slušali to sranje nek izvole. Ali kad mi dođe neka seljačina i kaže kak je rock i metal obična deračina to iziskuje protunapad. Ak je to deračina nek oni ili njihove cijenjene "pevaljke" pokušaju izvesti te pjesme.
Pod 1-nemaju dovoljno glasa da bi to uspjeli
Pod 2-nemaju ni pameti da smisle riječi dovoljno dubokoumne da dirnu u srce i dušu, jer ipak, što možeš očekivat od ljudi koji slušaju o frizerki koja voli da brije i od koje niko ne brije bolje!(Ako želite čuti još sličnih bisera, prebacite na VIKOM TV)
Zato, kad još neki sroljo počne branit svoju "klasičnu glazbu" nek se bar prije naobrazuje!

Samo na spomen te institucije naježim se. Ona je oličenje svega onoga za što je protiv. Ona je običan kult koji privlači naivce grešnike. Ona je za mene odraz čistog lopovluka i korupcije. Sudjelovala je u svim važnim povijenim događajima i u svima je pobrala silne pare. Zašto? Da bi sebe razvila a siromašni bi i dalje patila. Zašto se zagovara za svoje širenje? Jer što više ljudi u nj vjeruje viče novaca ona zaradi.
Samo ona mogla je poslati nevinu djecu u križarski rat i samo ona mogla je slati žene na lomaču prozivajući ih vješticama. A to su samo dva primjera iz prošlosti. Do danas se nije promijenila. I dalje nam prodaje svoje jeftine norme i pravila ponašanja koja su i dan danas monstruozna.
. Npr, slučajno sam vidjela kada se na TV-u pričalo o ženama u Indiji i njihovom teškom životu. One žive u siromaštvu i gladi no da im je to jedini problem to bi bilo još i dobro. Naime, ta tema i te žene, odnosno djevojke u rasponu od 15-18 god bile su žrtve silovanja, a silovali su ih njihovi očevi. No to još nije najgore. One su ostale trudne i zbog odluka crkve, koja pobačaj smatra grijehom koji zaslužuje kaznu, one su morale roditi djecu svojih očeva. Ja sam se nad tim zgražala, a crkva je njihovu želju za pobačajem osudila i još izjavila kao su one tu situaciju same izazvale jer su imale provokativan nastup prema svojim očevima
Ovo je bio samo jedan od primjera ponašanja crkve i njenog pristupa problemima sigurna sam da ih još postoji mnoštvo.
Zato sljedeći put kad odlazite u crkvu, promislite, kome se želite moliti, BOgu ili njoj?

Iskremo, ja uživotu nikad nisam znala što točno želim. Oduvijek sam bila i vjerovatno ću biti sanjalica, no ono što mi se oduvijek vrzmalo glavom je putovanje.
No ne obično putovanje, već ono u stilu obilaska svijeta samo sa ruksakom na leđima bez ikakvog cilja osim upoznavanja novih krajeva i ljudi. Za mene to je uvijek blio neka vrsta ideala. No što vrijeme više prolazi, taj san mi se čini sve daljim. Tu je ta prokleta škola i budućnost koja se mora planirati... A ja se jednostavno u svemu tome ne pronalazim. Ja želim vidjeti stvari i doživjeti nešto što ću pamtit cijeli svoj život. Želim se osjetiti živom, kako bi to u pjesmama rekli.
Ne mogu sjediti mirno i gledati kako mi je svaki dan isti. Nikad nisam bila previše vezana za dom, obveze, pa ni za rođenu obitelj. Mislim, volim ih sve no oni nisu ono što me usrećuje. Kad god razmišljam što želim od života, oduvijek me pratio osjećaj da propuštam nešto veliko i važno i to samo zato što sam zatočenu u ovom gradu koji nema ni poštenog mjesta za izlazak a kamoli za bilo kakvu vrstu pustolovine i razbijanja monotonije.

Evo da dodam koju stavku. Ništa novo, osim, mrzim školu. Bar ovu u koju idem. Ekonomska... To je oličenje dosade. profesori su užasni i puni unutarnjeg gnjeva(bez preuveličavanja). No, najviše me smeta program koji oni uopće ne pokušavaju učiniti zanimljivijim. Najčešća uzričica im je " Ova škola nije obvezna ". E pa, da mi dolazimo u tu jebenu ustanovu ni njihov tzv posao ne bi bio obvezan, bolje reći, ne bi ni postojao. Bar bi se zbog toga mogli malo više potruditi. Ali ne, tjeraju nas da štrebamo i doslovce sve učimo napamet. Ako to ne učiniš, eto ti kolca. I onda se još usude reći da su obavili svoj posao i da smo mi propaliteti! Ma neka svi idu do vraga. Jer ako se nastavim obazirati na sve njihove bisere dobit ću nervni slom, a oni mog zdravlja nisu vrijedni.

Danas je dobar dan-konačno! Pomirila sam se sa raskom i više se ne moram brinuti o tome hoću li na popravni iz matke il ne. Također, osvetila sam se svima onima koji su me bezobrazno podbadali i optuživali zbog "izdaje"(dok su oni činili i gore stvari od tog).
Kada sam ušla u razred s osmijehom na licu(i čitava) zanijemili su. Oni koji su bili naj glasniji sad su bili manji od zrna graška(bar im je veličina postala proporcionalna mozgu) a pojedinci koji su mi prodavali svoj lažni moral, na fin način me vrijeđali i željeli mi "lijepe želje" cijelo su mi vrijeme podilazili i bacali lizinge. Takvu dvoličnost u životu nisam vidjela. Taj pojedinac, zvat ćemo ga Snorlax girl na sve moguće načine danas mi se ulizivala misleći da ću joj oprostit. U biti, to možda i učinim, al da zaboravim, NIKAD. Do prije dva dana nisam znala kakvim am ja ustvri licemjerjem okružena. Al neka. U životu se sve vraća i plaća pa će i to. Drago mi je samo što sam uvidjela tko su mi pravi prijatelji(mada sam to znala i prije) pa zato Angel of the darkness, hvala

FRIENDS FOREVER

Mislim, znam da stvarno ima svakakvih ljudi i da ništa ne možeš učiniti da ih promjeniš, ali ovo što mene okružuje to prelazi svaku granicu. Npr. zadnji put kad su pokazali svoju primitvnost i zaostatak u evoluciji bilo je kod teme MATURALCA. Pazi ovo: kao prvo i prvo, moj razred ni ne može se nazvat razredom. Tu svi sve tračaju i ogovaraju, rade jedni protiv drugih i u tome uživaju. Razrednica je priča za sebe, ona je živčenjača kakvu ja u životu nisam upoznala. Inače predaje matku a u školi misli da ima važniji položaj i od ravnatelja-no skrenula sam s teme. vratimo se maturalcu. Naime, uvijek je bilo sporno gdje ćemo ići... Neki bi u španjolsku, neki u Češku a neki nigdje. Na kraju odluka je pala na Španjolsku. Ne kažem kako mi je to bilo po volji, no šta se može. Kad već ne postoji način da odem u Češku prihvatila sam i njihovu soluciju: "Ajmo se pržit u 8. mj 36 h u busu do Španjolske. To je nešto što ne smijem propustit.

No onda mi je izašla nova mogućnost, a to je ona za Češku. Frendica iz gim dojavila mi je da se oslobodilo mjesto u njihovom busu za Češku i ja sam naravno prihvatila poziv: i tu je počela noćna mora. Kad sam rekla raski za moj novi plan ona je doslovce dobila slom živaca. OK, znam da se stvarno trudila oko tog maturalca i da joj nije bilo svejedno, no ona da je imala mitraljez, izrešetala bi me. iz njenih ustiju počeo je izlaziti otrov: BEZOBRAZNA SI, NEODGOVORNA, TO JE VRHUNAC IDIOTIZMA, i meni najdraže SVE JE TO SRANJE.
Onda je naravno rekla i da se obračunam sa razredom jer ako ja ne idem NE IDU NI ONI!

A onda se cijeli razred okrenuo protiv mene. A zašto? Zato što sam bila iskrena i otvorena, da bi zauzvrat dobila pljusku po obrazu.

Zatim su počele i oni bezobrazni komentari: DAO BOG DA TI BUDE LOŠ i sl. Da su oni prijatelji za kakve sam ih smatrala takvi komentari bili bi suvišni no hvala Bogu što sam se uvjerila u kakvoj ja licemjernoj okolini živim. Sve u svemuodluka je pala, a ja sam razredna izdajica. I da znate, s obzirom na to koga sam "izdala" drago mi je zbog toga da sam čak svim tim osobama napisala i posvetu

ZA SVE ONE ZA KOJE SAM IZDAJICA I BEZOBRAZNA

Što da kažem o tim nakupinama stanica?
Duša im je trula i suha, prepuna kvržica mržnje i zavidnost.
Svrha im je postojanje i samompostojanje.
Oni su goli, prazni i malodušni, bez i trunke morala i obazrivosti.
Ja? Ja sam čovjek, osoba. Mrzim ih. Iz dna duše.
Ali oni nisu vrijedni te duše.
Oni nisu vrijedni ni pogleda ni obračanja.
Oni su gnoj i loj. oni su ostaci onih fosilnih primitivnih životinja.
Ali pod ostatke, doista mislim na ostatke.
Oni su njihove izlučevine i toksini koje organi tih životinja nisu htjeli prihvatiti.
Oni su odbačeni.
A ja sam Bezobrazna!